EKOLOGIJA TIŠINE: ODNOSI KOJE SMO ZABORAVILI - By Ankica Anchie Biskupović

Written By: Ankica Anchie Biskupović

Category: Esseay

Competition: Global Poetry and Creative Writing Competition 2026

In the Global Poetry and Creative Writing Competition 2026, Ankica Anchie Biskupović presents a compelling piece titled "EKOLOGIJA TIŠINE: ODNOSI KOJE SMO ZABORAVILI." This essay invites readers to reflect on the profound theme of silence and its forgotten significance in our relationship with nature. Biskupović eloquently addresses the pressing need to reconnect with the primordial quiet that predates modern civilization and to acknowledge the ecological responsibilities that are often overlooked.

About the Work

Biskupović's essay is a profound meditation on the intrinsic relationship between humans and nature, articulated through the theme of silence. The piece explores the disconnect between mankind and the natural world, emphasizing the necessity of humility and reflection. Through evocative imagery and insightful observations, the work challenges readers to reconsider their actions and the impact on the environment, advocating for a future where sustainability and respect are paramount.

"EKOLOGIJA TIŠINE: ODNOSI KOJE SMO ZABORAVILI

Original Submission by Ankica Anchie Biskupović

ESEJ:

"EKOLOGIJA TIŠINE: ODNOSI KOJE SMO ZABORAVILI"

Piše se mnogo o planeti, ali malo o tišini.

O onoj dubljoj, primarnoj tišini, koja je postojala prije jezika, prije civilizacije, prije naših strahova i računa.

Tišina je bila prvo mjesto budućnosti - i prvo mjesto nestajanja.

Danas, u vremenu kada je svaki zvuk postao vapaj prirode, čini se da je upravo tišina

ono čega se najviše bojimo, a najviše nam nedostaje.

Jer nije priroda ta koja nas napušta.

Mi smo ti koji smo otišli prvi.

***

Čovjek je nekada znao slušati lišće dok raste.

Danas više ne čuje ni vlastiti dah. U potrazi za moći, zaboravili smo da nas drveće drži na ramenima.

U želji da nadjačamo sve elemente, postali smo najkrhkiji od svih stvorenja.

Paradoks je jednostavan i porazan:

što je više želimo “sačuvati”, više je pretvaramo u projekat, a manje u dom.

Priroda nije projekat.

Priroda je odnos.

***

Ako govorimo o budućnosti, moramo priznati da ona više ne postoji kao linearna putanja,

nego kao mreža koju svakog dana napinjemo. Svaki naš izbor - hrana, energija, riječ, šutnja -

postaje nit koja ili puca, ili opravdava povjerenje planeta.

Ekološka svijest ne počinje reciklažom.

Počinje pitanjem: Čega sam se odrekao da bih bio čovjek?

Odrekli smo se sporosti.

Odrekli smo se poštovanja.

Odrekli smo se sposobnosti da živimo bez ideje da sve pripada nama.

Naši su dlanovi postali oruđe nadmoći, a ne brige. Zbog toga su šume sve manje, a strah sve veći;

zbog toga su rijeke mutnije, a budućnost sve neprozirnija.

Ekologija nije znanost o vanjskom - to je znanost o unutrašnjem porazu čovjeka.

***

Često se govori o klimatskoj pravdi, ali se rijetko spominje klimatska odgovornost.

Ona ne počiva na zakonima, nego na savjesti. Savjest je prostor u kojem čovjek razgovara s vlastitim sjenama:

Što ostavljam iza sebe? Jesam li gost koji uništava kuću domaćinu?

Planeta nema glas da nas tuži.

Njezina optužnica je nečujna: to su prazne obale, mrtve ribe, neplodne doline, djeca koja pitaju zašto se nebo dimi.

A možda je najstrašnije to što smo na tu tišinu navikli.

***

Eko filozofija nas uči da priroda nije objekt, nego odnos koji se ne smije prekidati;

-- da trava nije samo trava, nego pamćenje vode,

-- da vjetar nije samo vjetar, nego pokret nevidljivih ravnoteža,

-- da čovjek nije centar, nego sudionik.

Zato budućnost nije pitanje tehnologije, nego pitanja koje se bojimo izgovoriti:

jesmo li sposobni biti manje važni?

Jer spas planeta ne traži našu genijalnost - traži našu poniznost.

***

Održivost počinje onda kada prestanemo mjeriti vrijednost prirode profitom.

Kada prestanemo govoriti o “resursima”, a počnemo govoriti o rodbini.

Kada prestanemo računati, a počnemo zahvaljivati.

Budućnost ne traži velike geste. Traži mali povratak.

Povratak mirisu kiše, sporom hodu, razumijevanju da život ne pripada nikome,

a svima; da je zemlja najvelikodušnija tamo gdje je nismo povrijedili;

da je svako drvo stariji brat, a svako sjeme obećanje.

***

Možda će jednom čovjek ponovo naučiti tišinu.

Možda ćemo ponovno znati zastati pred planinom kao pred starim učiteljem.

Možda ćemo se sjetiti da se budućnost ne može kupiti, ali se može zasijati.

Ako se to dogodi, neće to biti pobjeda civilizacije -

biće to povratak domu.

Ne u prošlost, nego u nešto dublje:

u sposobnost da postojimo bez potrebe da zavladamo.

Jer ekologija, ako je istinita, nije borba za planetu.

To je borba za čovjeka koji još uvijek pokušava postati ljudskiji.

***

I zato - ako postoji budućnost - ona će početi tamo gdje opet čujemo tišinu.

II.

ESEJ:

“TIHI UČITELJ PLANETE"

I.

Čovjek je, kažu, biće koje hoda uspravno, ali tek povremeno podiže pogled prema nebu.

Možda zato i ne vidi da je ono, mnogo prije nas, već zapisalo sve naše budućnosti: u mijeni oblaka,

u tišini ptica koje nestaju, u zrakama sunca što dolaze kroz filtriranu koprenu koju nismo birali, nego stvorili.

Planeta govori, ali ne jezikom koji smo mi izmislili. To je problem koji traje vijekovima -

mi pitamo, ona odgovara, ali mi očekujemo riječi, a ona odgovara posljedicama.

II.

Eko filozofija nije nikakvo novo učenje. Ona postoji otkako postoji i najraniji drhtaj čovjeka pred planinom i ognjem.

Tek danas, u epohi ubrzanja, postaje jasna: ne kao moralna obaveza nego kao ogledalo.

U tom zrcalu vidimo da smo postali najmlađa civilizacija koja je uspjela zaboraviti svoju najstariju mudrost -

da je zemlja iz koje uzimamo ista ona zemlja koja će jednog dana nositi naše kosti.

Ništa se nije promijenilo osim našeg odnosa prema toj činjenici.

III.

Ako je pravda most između bića, onda je klimatska pravda most koji se ruši od tereta jedne strane.

Mjerenja su jasna, ali etika još uvijek šapuće.

U svijetu gdje je brzina postala nova vrlina, a tišina skoro pa sumnjiva, najteže je zastati i priznati da je budućnost - već tu.

Ne iza ugla, već u zraku koji dišemo.

Dijete koje će živjeti sutra već danas udiše naš jučerašnji nemar.

IV.

Možda nam nedostaje jednostavna lekcija: da se priroda ne osveti. Ona samo uravnotežuje.

Poplava ne napada - ona se vraća.

Požar ne mrzi - on pročišćava kada čovjek to zaboravi da učini.

Klimatske promjene nisu kazna, nego odgovor. Način na koji svijet kaže: „Brojke se mogu lagati, ali bilje i ribe ne.“

V.

A ipak, nije kasno.

Jer svaki put kad zasijemo stablo, mi stvaramo mali argument protiv fatalizma.

Svaka kap znanja koju prenesemo djeci postaje sjeme nove vrste svesti -

one koja ne vidi planetu kao resurs, nego kao rodbinu.

Možda je to i definicija najdublje održivosti: živjeti tako da nas se planeta ne boji.

VI.

Budućnost nije neutješna. Možda će biti manje udobna, ali može biti poštenija.

Svijet koji se gradi na balansu, a ne na halapljivosti, možda neće imati najveće zgrade, ali će imati najduže horizonte.

Ako jednom naučimo slušati zemlju, shvatit ćemo da smo sve vrijeme imali učitelja pred sobom - tihog, ali neumornog.

VII.

Nije pitanje hoće li planeta preživjeti bez nas. Hoće, bez truda.

Pitanje je - hoćemo li mi preživjeti sa sobom, ako ne pronađemo način da živimo u prirodi, a ne pored nje.

Čovjek je posljednjih stotinu godina izgradio civilizaciju od čelika i stakla.

Ali tek kada nauči ponovo razgovarati sa zemljom, shvatit će da se najčvršći domovi grade od odgovornosti.

I zato ostaje samo jedna misao, koja bi mogla biti i molitva i zavjet:

„Čuvaj planetu kao čovjeka.

Čuvaj čovjeka kao planetu.

Jer oboje nestaju jednako tiho.“

About the Competition

The Global Poetry and Creative Writing Competition 2026 by Hashtag Kalakar is a prestigious event celebrating literary excellence and creativity. Participants from around the world contribute original works that explore diverse themes, encouraging dialogue and reflection on pressing global issues. This competition provides a platform for writers to share their unique perspectives and engage with a global audience.

We extend our heartfelt gratitude to Ankica Anchie Biskupović for her thought-provoking essay, "EKOLOGIJA TIŠINE: ODNOSI KOJE SMO ZABORAVILI," presented in the Global Poetry and Creative Writing Competition 2026. Her insightful reflections on silence and ecological responsibility offer a valuable perspective on our relationship with the natural world. Thank you for your contribution to this global conversation.

About Hashtag Kalakar

Hashtag Kalakar is a creative platform dedicated to providing artists, writers, singers and other creative talents with opportunities to showcase their work and reach wider audiences through competitions, features and creative initiatives.